Naš tim

Moja osobna priča

Tog sam se petka, u 35. godini svog života, u dobi kad bi svatko trebao pucati od zdravlja, vitalnosti i mladosti, probudila rano, oko 6.30. Osjetila sam lagano ‘peckanje' po potkoljenicama. Glavom mi je odmah prošla misao da je to posljedica prašine koju su majstori dan prije raznijeli po cijeloj kući. U želji da renoviramo kupaonicu angažirali smo naime ljude koji o čuvanju higijene u kući nisu baš puno znali. Srušili su unutarnji zid bez zaštite, tako da se fina prašina raširila cijelom kućom. Iako je naša spavaća soba bila na katu, imala sam osjećaj da je cijeli krevet bio posut prašinom. Kad sam ih vidjela kako nesmotreno ruše taj zid, doživjela sam jaku ljutnju. Možda najjaču do tada. Nakupilo se mnogo toga u mome životu, a onda i ta kupaonica... osjećala sam da se prelila kap u mojoj čaši!

Odlučila sam zanemariti to peckanje po potkoljenicama i, kao i svakog jutra, otišla na posao. Bio je to dan kada sam trebala biti dežurna, što je značilo provesti 24 sata u bolnici. Ništa neuobičajeno. Radila sam kao anesteziolog i, pored normalnih dana, imali smo i dežurstva, oko 6-8 njih mjesečno, a u doba godišnjih odmora i do 12. Sve je to bilo normalno i nitko se nije žalio na posao, naprotiv, svi su u tome vidjeli šansu da malo bolje zarade i osiguraju si bolju mirovinu. No umor se u meni tijekom godina akumulirao, a uz to sam, u sveopćoj jurnjavi, većinu vremena koje sam provodila u bolnici živjela na nezdravoj i jednoličnoj hrani: mlijeku, keksima i crnoj kavi.
Tijekom prijepodneva potkoljenice su me nastavile peći, a onda sam odjednom primijetila ljubičasta točkasta krvarenja, mi ih zovemo purpura. Prvo sam mislila, ma proći će, nije to ništa, a onda poslijepodne, dok sam se presvlačila u sterilnu odjeću za ulazak u operacijsku salu, pogledala sam si noge – bile su tamnoljubičaste! Kako bih smanjila upalu, navečer sam odlučila uzeti jedan kortikosteroid. Još uvijek sam mislila da je to samo nešto prolazno...
Ujutro su moje noge bile skoro zdrave, a ja sretna. Ali budući da sam liječnik, duboko u sebi znala sam da to nije u redu, bila sam svjesna da se radi o upalnom procesu u tijelu i da bi se mogao i proširiti. No bila je subota i pitala sam se, kamo krenuti?
Iako sam medicinar, nekako sam si mislila da nije u redu da sama sebe liječim jer bih mogla biti subjektivna, zato sam trebala nekog da realno ocijeni situaciju. Osim toga, ja sam bila za hitne slučajeve, operacije, teške bolesti, ovo nije bila moja domena, mogla sam pogriješiti!
Krenula sam u dobro znanu bolnicu, kliniku. Prijavila sam se na šalter, rekla sam im da sam kolegica i stvarno, pozvali su me vrlo brzo. Pregledao me mladi kolega, ispitivao me. Liječnička anamneza sastojala se samo od preboljenih bolesti i bolesti u obitelji, bila je prilično štura. Nitko me nije pitao jesam li na poslu ili kod kuće imala kakvih problema, nesuglasica. A bilo je u to vrijeme mnogo toga nakupljenog u meni – majstori su samo bili vrh te ledene sante, a u podlozi je bilo puno nezadovoljstva s radnom okolinom, nelogičnostima, besperspektivnom budućnosti i puno loše energije. U tom trenutku ni ja sve to nisam povezala sa svojim fizičkim simptomima i dijagnozom koju sam naposljetku dobila – autoimunom bolešću pod imenima vaskulitis i reumatoidni artritis. Kao pravi liječnik, otklanjala sam mogućnost da je moja bolest nastala u mojem vlastitom tijelu jer sam sama sebe zanemarivala i loše tretirala.
Danas znam da je moja bolest bila posljedica loše prehrane, nakupljenog stresa i sveopćeg nezadovoljstva. Bila je to jedna velika opomena. Nedavno sam u knjizi njemačkog naturopata Lothara Hirneisea pročitala da bi on svakom pacijentu koji je bolovao od maligne bolesti i koji je dolazio kod njega po pomoć postavio obično pitanje: "Zašto ste dobili tumor?" I u više od 99% slučajeva ljudi su točno znali odgovor. Da me netko u to vrijeme pitao znam li zašto sam se razboljela, možda bih i ja znala odgovor. Ali liječnici, mahom ugledni imunolozi koje sam u to vrijeme posjećivala, baš kao i ja, nisu razmišljali na taj način.
Dakle, nakon što mi je uspostavljena dijagnoza, nisam tražila odgovore unutar sebe, već sam svoju sudbinu prepustila kolegama doktorima. Sve dok se u ordinaciji jedne liječnice nije dogodio prevrat. Dok smo ozbiljno razgovarale o mojoj bolesti, njoj je zazvonio mobitel i ona me doslovce istjerala van: „Molim vas izađite, imam poziv iz Amerike.? U šoku sam izašla. Sada znam da sam trebala odmah otići, ali nepripremljena na takvu mogućnost, vratila sam se ponovno iz čekaonice istoj doktorici nakon što je obavila poziv. Predložila mi je kortikosteroide. Rekla sam da ih slabo podnosim. „Onda može citostatici?, rekla je, „a trebalo bi napraviti i biopsiju bubrega?. Naravno, u općoj anesteziji. Ludo jer moji su bubrezi izvrsno radili, kao liječnik sam to znala. Da ne duljim, sve što mi je ta doktorica, koja je inače po bolnici hodala u kaubojskim čizmama, savjetovala, ja sam izašavši iz njene ordinacije s gnušanjem odbacila. U tom sam trenutku shvatila da sam sama i da je uzrok moje bolesti u meni te da ga ja moram i pronaći.
Kada sam kasnije u svome svakodnevnom radu sretala ljude koje su se slijepo držali liječničkih savjeta i zbog toga možda i prošli lošije od mene, ispričala bi im svoju priču.
Nasuprot hladnom i suzdržanom stavu koji njeguje medicinska struka, ja sam, kao doktor-pacijent, spoznala moć empatije i ona je postala moje svakodnevno oruđe. Bolesni ljudi dolaze liječniku, otvaraju mu svoju intimu, ranjivi su do svoje duboke nutrine, a mnogi od nas nisu dorasli tom zadatku. I zato sam zahvalna doktorici u kaubojskim čizmama na tome što me je skrenula s krivog puta na pravi: okrenula sam se sebi.
I kao što Coehlo u "Alkemičaru" kaže: ako nešto stvarno jako želiš, onda se sve sile urote da se to i ostvari – to se dogodilo i meni. Intuitivno sam shvatila da krivo jedem, da se premalo odmaram, da imam krive prioritete u životu. Htjela sam biti najbolja majka, žena, liječnica, kći, borac za pravdu, heroj rada, pravednik... previše uloga za jednu mene.
Kupila sam svoju prvu knjigu o prehrani i počela sam se bolje hraniti. U mom životu više nije bilo mjesta za mlijeko, kekse i litre crne kave. Shvatila sam da postoje neke omega-3 masne kiseline koje su protuupalne tvari, da mojoj krvnoj grupi B plus ne odgovara rajčica (iako sam poslije shvatila da je to neosnovana tvrdnja), jela puno više povrća, i uglavnom uvela neke strukturirane obroke, kao npr. doručak, ručak i večeru, i u svojoj vjeri da ću ozdraviti odbacila sve lijekove. I ozdravila sam. A moja doktorica u kaubojskim čizmama stavila bi me na citostatike o kojima sam mogla biti ovisna čitav život i od kojih bih imala hrpu nuspojava.
Na putu kojim sam krenula dogodilo se još nešto: moja bolest promijenila me kao osobu i više nikada nisam bila ona stara. Shvatila sam da osim fizičkog tijela postoji i psiha, a kasnije da postoji i duša. Naravno da s tim spoznajama više nisam mogla ostati u istom radnom kolektivu. No kada čovjek živi svoju „osobnu legendu“ i traga za svojom autentičnošću, stvari mu se počinju događati. Susret na ulici s kolegicom koja je imala privatnu polikliniku pružio mi je mogućnost da odem iz bolnice i da započnem raditi u privatnom sektoru. Tada se dogodio moj uzlet. Unatoč silnom odgovaranju sa strane bila sam sigurna da je to pravi put. Bježala sam od bolesti, od loše energije koja mi je godinama uništavala zdravlje. Htjela sam jednostavno postati bolji čovjek.
Budući da sam anesteziolog, u toj sam se privatnoj praksi počela baviti liječenjem kronične boli. I sve sam se češće počela susretati s ljudima kojima klasična medicina nije pomogla, pa su potražili pomoć alternative. Neki od njih imali su dobre rezultate i s ponosom pričali o tome kako im je pomogla bioenergija, biorezonancija ili homeopatija. Moram priznati da sam u tim trenucima uvijek bila ljuta na sebe: tolike godine učenja, čitanja, prakse, a onda bioenergija pomogne, a moja znanstveno utemeljena medicina ne. Bilo mi je to velika frustracija! No frustracija je početak promjene, a moja je promjena bila u tome da sam s vremenom u terapiju svakog pacijenta uvela i psihoterapiju, koja je davala jako dobre rezultate. Shvatila sam da bol ima svoju fizičku, psihičku i duhovnu komponentu te da kronična bol ljude dovede do takvog stanja iscrpljenja da osoba ne kontrolira ni svoje tijelo ni svoje emocije, već postaje cijela bolesna, postaje jedna sveopća bol. Bio je to veliki odmak od onog što sam cijeli život učila: mi liječnici jedva da smo osposobljeni za liječenje fizičke boli, a o psihičkoj i duhovnoj ne znamo ništa, niti pokušavamo naučiti. Kao da je samo čudesna kapsula dovoljna za to.
Istovremeno sam postala zagovornica holističkog pristupa i svakog pacijenta učila sam kako da promijeni navike i stil života, nadasve prehranu. Ona zaboravljena Hipokratova izreka - neka hrana bude tvoj lijek i neka tvoj lijek bude tvoja hrana – postala je i moja filozofija te sam shvatila da je aktualnija danas nego ikada prije. Zbog pritiska jake prehrambene industrije jedemo hranu koja nam ne odgovara i koja u tijelu potiče niz raznih upalnih procesa. Uz to stil današnjeg života i brze tehnologije iscrpljuju naše žlijezde koje rade prekomjerno. Ne poštujemo ni sunce ni mjesec ni godišnja doba, boravimo u zatvorenom, jedemo prerađeno, neprirodni smo, imamo krive prioritete, a želimo uspjeti...
Dakle, najednom sam iz anestezije prešla na psihoterapiju i prehranu. No moja medicinska edukacija uvijek me je vraćala znanosti i sprečavala da stvari promatram iracionalno. Sva svoja znanja crpila sam iz fiziologije i uvijek se iznova vraćala svom udžbeniku, medicinskoj bibliji, tzv. Guytonu. Ondje sam uvijek tražila objašnjenja.
U svakom slučaju, danas sam zahvalna svojim pacijentima s kroničnim bolovima što su mi omogućili uvid u dublju (ili višu) razinu medicinske struke. Umjesto da poput većine svojih kolega tretiram simptome, počela sam tražiti uzroke bolesti, onako kao su nas učili naši profesori na Medicinskom fakultetu. Naime nekada, ne tako davno, prije procvata farmaceutske industrije, liječnici su tražili uzroke, za razliku od danas, kada imate lijek za svaki simptom. Danas ponekad u šali kažem da liječnik može biti i moj maloljetni sin jer za svaki simptom postoji neka čarobna kemijska formula. Nije bitno zašto imate gastritis, lijek je uvijek isti! Ako vam ne paše taj, na tržištu ima još najmanje 20 drugih, pa ćemo isprobavati. Žalosno.
Kad sam navršila 40 godina, moj me put odveo još dublje u holističku medicinu. U mom su se tijelu naime počele događati prve hormonske promjene i pojavile su se ženske tegobe u obliku jakih menstruacijskih krvarenja. Kao i prvi put kad sam imala zdravstvene probleme, najprije sam se obratila kolegama u tom području. Međutim oni su mi htjeli prepisati kontracepcijske pilule, za koje sam znala da imaju hrpu nuspojava. Bilo mi je to potpuno neprihvatljivo, pa sam ponovno počela tražiti dalje i dublje. Otkrila sam da postoji nešto što se zove bioidentični hormoni – hormoni koji su po svojem sastavu potpuno jednaki onima koje proizvodi naše tijelo. Nabavila sam ih u inozemstvu, počela ih uzimati i – u kombinaciji s boljom prehranom i uravnoteženijim životnim stilom – ponovno svoje tijelo uspjela vratiti u ravnotežu.
Oduševljena djelovanjem bioidentičnih hormona na svoje tijelo, poželjela sam i drugim ženama u Hrvatskoj omogućiti da uz njihovu pomoć tijelo vrate u ravnotežu, pa sam u Belgiji upisala specijalizaciju iz tog područja. Među ostalim, naučila sam da je hormonski disbalans početak svih bolesti i da njegovim balansiranjem vraćamo zdravlje. Za početak, kad smo pod stresom, nadbubrežna žlijezda stvara hormon stresa kortizol, koji naše tijelo priprema za borbu. U toj borbi važno je da nam mozak, mišići i srce dobiju krv, a svi drugi organi mogu pričekati. No ako taj stres potraje dugo, ako nas progoni noćima, često kortizol tako pogubno djeluje na naše organe da dobijemo povećani tlak, glavobolju, tahikardiju, gastritis, šećernu bolest, kolitis, raznorazne autoimune bolesti, depresiju ili tumor. Danas vrlo često stres već u izuzetno mladih ljudi izaziva tzv. anksiozno-depresivni poremećaj, koji se tretira antidepresivima. Nažalost, neki ih ljudi uzimaju kao bombone, samo zato jer imaju zahtjevnog šefa, loš brak ili probleme s djecom ili ostarjelim roditeljima. Osobno, više ne mogu prihvatiti takvu razinu medicine i smatram da je uvijek potrebno pronaći uzrok bolesti, a ne tretirati samo simptome.
Danas mi u privatnu praksu dolaze ljudi svih dobnih skupina, ljudi koji osjećaju napetost, umor, nervozu, depresivno raspoloženje, kronične bolove, debljaju se bez razloga, ne mogu spavati. Javljaju mi se žene s jakim predmenstruacijskim tegobama, djevojke s policističnim jajnicima, muškarci i žene bez libida, bez volje za životom, umorni ljudi… Kada im pokažem kako su njihovi hormoni poremećeni, počinju shvaćati što rade sebi i svome tijelu. A shvatiti svoj problem prvi je korak do ozdravljenja. Drugi korak je promijeniti prehranu i životni stil te, ako je potrebno, uz pomoć bioidentičnih hormona vratiti tijelo u ravnotežu. No ti hormoni nisu čarobna supstancija koja sama po sebi vraća tijelo u ravnotežu – čovjek mora biti spreman napraviti promjene koje su ga dovele u stanje bolesti. Bez toga ne ide.
Što se mene osobno tiče, i dalje jako puno radim na svome zdravlju, jedem zdravo, redovito se relaksiram, uzgajam organsko povrće, a jedina mi je mana ta da previše vremena provodim u zatvorenom prostoru. Razgovaram s pacijentima, odgovaram na mnogobrojnu elektroničku poštu, idem na stručne edukacije, uglavnom u inozemstvo, jer znam da je moje zanimanje jako odgovorno. Pred sobom imam ljude koji trebaju moje znanje i moju snagu da ih izvedem iz problema. No moj san je jednog dana napustiti gradski život i otići živjeti u prirodu jer znam da je to jedini način da živim u potpunoj ravnoteži i sreći.

Sanja Toljan, dr. med.

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Brzi upit